#omraženi

Tako ovdje imamo prvu Maidenovu akustičnu pjesmu ikada (New Frontier), imamo prvo korištenje ful orkestracija za dodatnu dozu epičnosti, imamo prvu pjesmu kojoj je suautor Nicko Mcbrain, imamo prvi album Maidena gdje su sudjelovali svi u pisanju pjesama, prvu pjesmu sa jacim progressive rock elemntima Padchendale koju je ni više ni manje napisao Adrian Smith koji to nema običaj raditi i nije do tada. I onda kad netko lupi glupost u stilu ” Maideni godinama sviraju isto” dođe mi da si najmanje odrežem desno jaje od muke…

Svi ovi nabrojani detalji stvorili su mračni trinaesti album zvan Dance of death. Ovdje se vidi jako lijepa raskoš trojice gitarista koji su ujedno i lead gitaristi (dalo bi se raspravljat koliko još bandova ima 3 lead gitare, a da se nisu pobili najmanje jednom zbog svog ega) koji u konačnici sviraju kao braća u najmanju ruku.

I sad naravno dolazimo i do onoga, a to je famozni omot kojeg možemo zahvaliti Rod Smallwoodu za to što je ispao toliko usran da ga se i sam autor srami. Dakle ovaj pošalje verziju do jaja po meni koja je imala Eddiea i 3 monka u magli ovaj zaključi da mu je cover prazan i u shit programu simboličnog naziva POSER da nekoj balavurdiji da nacrta debilne detalje koji ga usraše do kraja. Bed njemu, bed bandu ali koga briga mjuza je ipak najbitnija.

Ruku na srce album jest malo duži jer je ipak puno eksperimenata u điru ali nakon toliko godina svirke dobiti evergreene kao što su Rainmaker, Montsegur, No more lies, Dance of death, i pjesmu za vremena svih vremena Pschendale e to pak ne može svatko i po meni nikad ni nije nakon skoro 30 godina na sceni.

Previše je tu eksperimenata na naglo da bismo dobili potpuno savršen album, pa se malo dobije dojam razbijenosti albuma tu i tamo ali bože moj nitko nije savršen.

I sad naravno nisam ja ko neki, najbolji mi band izda album i odmah 10/10 e ne može zato jedna fina 8ica ide od mene jer je album dobar i jako vrijedan pažnje 😀

Up the irons!